Čovjek više nauči iz refleksije, nego iz samog iskustva

“Ne učimo iz iskustva, nego refleksije nad tim iskustvom”, rečenica je s kojom najčešće ispratimo sudionike naših edukacija.

Sigurne smo da i ti dio svog vremena promišljaš o svojim postupcima - što je moglo biti bolje ili drugačije.

Vjerojatno i u firmi imate neku verziju osvrta. Bilo da je to na nivou projekta, cilja, perioda ili godine, timovi se obično osvrnu na postignute rezultate. No koliko često zastaneš nad iskustvom suradnje?

Iskustvo s terena kaže: timovi to rade vrlo rijetko. (Sreća za nas, jer posla nikad dosta. 🙂)

Ako se pitaš je li to uopće potrebno ili moguće, vjerujemo da će ti naš primjer dati odgovor.

Nedavno smo radile na launchanju nove radionice TIM KOJI "GRIZE". Riječ je o radionici za voditelje kojima je dosta hodanja po jajima i bavljenja kojekakvim bubama, a ne biznisom, suradnjom i rezultatima.

Već nam je duže vrijeme ta tema na srcu i bilo nam je važno pustiti je van u ovoj godini.

Entuzijastično smo krenule - brainstormale smo, pisale, slagale protokole, izrađivale materijale, izmjenjivale mišljenja.

Budući da je naš ovogodišnji fokus KVALITETNIJA SURADNJA, dogovorile smo se da ćemo ovaj intenzivan radni proces iskoristiti i da promatramo kako surađujemo - sve s ciljem povećanja produktivnosti.

Tražile smo odgovore na sljedeća pitanja (dobro će ti doći uvidi o dvije vrste suradnje iz prošlog newslettera):

INDIVIDUALNA REFLEKSIJA

Čemu prirodno naginjem u suradnji (kolaboraciji ili kooperaciji)?
U kojim zadacima želim kooperaciju, a kada kolaboraciju?
Kada je potrebno da radim suradnički, a odradim solo “jer mi je tako lakše”?
Kako to utječe na moje određivanje prioriteta?

ZAJEDNIČKA REFLEKSIJA

Koja vrsta suradnje je najprikladnija za dio posla koji je ispred nas?
U kojim trenucima dolazi do frustracija/nerazumijevanja među nama? Što tu možemo promijeniti?
Koje su nam razlike u pristupu radu i kako to možemo nadvladati?
Što mi treba od nje, da bih bila brža/produktivnija/pametnija?

Ali… nakon dva dana aktivnog rada i još aktivnije refleksije, počele su nam se potkradati misli poput Ma znamo kako što u našem radu funkcionira, Zašto “gubimo” vrijeme, pa i Možda sva ova pitanja ne moramo tako detaljno odgovoriti.

Na to smo se dobro nasmijale, jer “gubimo vrijeme” je klasična zamka u koju upadamo pod pritiskom ideala produktivnosti.

Čini nam se da smo produktivni samo kada radimo, a “promatranje nije rad”! Osjećamo se neefikasno i zaboli nas glava od toliko pitanja. 🙂

Nesvjesno, želimo izbjeći hard work refleksije, a jedan ovakav tjedan može nam donijeti veću produktivnost u sljedeća 52.

Što smo mi naučile, gdje gubimo na produktivnosti?

Prerano odemo iz kolaboracije u kooperaciju. Čini nam se da će to ubrzati naš rad, ali onda iskrsne toliko neodgovorenih pitanja (koje smo na početku mogle razjasniti) da utrošimo duplo više vremena. To često čujemo u obliku “nisam imala sve informacije”.
Ne komuniciramo dovoljno o tome KAKO ćemo pristupiti zadatku. Kažemo ŠTO nam je cilj odraditi i krenemo prije nego se uskladimo oko najproduktivnijeg načina. A s obzirom na to da smo POTPUNO drugačije u pristupu radu, to nas kasnije košta i vremena i živaca (“Mislila sam da ćemo to tako”).
Nedovoljno komuniciramo vlastite prioritete. Time se međusobno usporavamo, a ponekad nenamjerno i sabotiramo (Drugim riječima, izaberemo “solo mode” jer nam je tako lakše ostvariti svoje ciljeve).
Krivo procijenimo kad treba kolaboracija, a kada kooperacija. Pa se dogodi da jedna čeka drugu s inputima ili da izgubimo fokus.

Sad kad vrlo jasno znamo kako si međusobno umanjujemo produktivnost, lakše nam je dogovoriti se što ćemo drugačije sljedeći put.

Vjerujemo da i ti imaš poslovni cilj na kojem aktivno radiš, bilo kroz kolaboraciju ili kooperaciju. Uz prava pitanja i pravi stav postići ćeš više nego što misliš. A uz jednu pravu radionicu možeš unaprijediti produktivnost cijelog tima do 50% i povećati profitabilnost čak 44%.